Zašto mislim da u 2026. više ne trebaš biti “ja sve sama”, nego imati tim.

2025. mi je bila godina u kojoj sam, više nego ikad prije, osjetila što znači nositi posao sama. Ne na papiru, ne u teoriji, nego u svakodnevici – u popisima koji se ne zatvaraju, u zadacima koji stalno žive u glavi i u onom poznatom osjećaju da dan završi, a da nisi sigurna jesi li išta stvarno završila.

Solo poduzetništvo te nauči puno. Nauči te odgovornosti, snalažljivosti, brzom odlučivanju i tome da se osloniš na sebe. Ali te, ako si iskrena prema sebi, nauči i koliko je lako prijeći granicu između „mogu ja to“ i „nosim previše“.

Kad radiš sama, posao ne ostaje na radnom stolu. Ide s tobom u šetnju, u kuhinju, u krevet, u vikend. Znaš točno što trebaš napraviti, ali stalno imaš osjećaj da si korak iza, ne zato što si neorganizirana ili lijena, nego zato što jednostavno nema dovoljno prostora da sve to stane u jedan dan, jednu glavu i jedan par ruku. I dok izvana sve izgleda u redu, iznutra se polako gomila umor koji ne dolazi od količine posla, nego od stalnog držanja svega pod kontrolom.

Dok sam gradila vlastiti posao, radila sam i s udrugama i s poduzetnicima, i iznova gledala isti obrazac koji me istovremeno frustrirao i smirivao – jer sam u njemu prepoznavala i sebe. Ljudi nisu zapinjali zato što nisu znali. Zapinjali su zato što su sve pokušavali držati sami. I svaki put kad bi se dio posla konačno prebacio na nekog drugog, promjena se nije vidjela samo u brzini ili učinkovitosti, nego u nečemu puno tišem i važnijem – u načinu na koji su disali.

Najčešća rečenica koju sam čula Nije bila: „Ovo si super odradila.“ Bila je: „Znam da ne moram misliti na to.“

Ta rečenica nosi puno više od zadovoljstva obavljenim zadatkom. U njoj je olakšanje, povjerenje i prostor koji se napokon oslobodio. I svaki put kad bih je čula, postajalo mi je jasnije da ono što zapravo radim nije administracija, tablice ili dokumenti, nego skidanje dijela tereta s nečijih leđa.

2025. me naučila ono što nijedna edukacija nije: Solo model je dobra škola. Ali je loš dugoročni plan.

Jer kad sve ide preko tebe, nema stvarnog završetka. Uvijek postoji još jedan mail, još jedan dokument, još jedna ideja koju „samo trebaš posložiti“. I u jednom trenutku shvatiš da problem nije u znanju, disciplini ili motivaciji, nego u tome da si prerasla model u kojem sve moraš biti ti.

Tim nije suprotnost slobodi

Dugo se tim prikazivao kao nešto komplicirano, zahtjevno ili rezervirano za „velike“. Moje iskustvo je suprotno. Tim ne znači kaos, nego jasnoću. Znači da se zna tko što drži, tko preuzima koji dio i gdje završava čija odgovornost. U tom prostoru prestaje stalno mentalno vraćanje na iste stvari, a ostaje energija za ono u čemu si stvarno dobra i zbog čega si uopće krenula u posao.

Biznis danas ne pati od manjka znanja. Znanja imamo više nego ikad.Ali kapaciteta sve manje.

I zato vjerujem da u 2026. neće rasti oni koji pokušavaju znati, držati i raditi sve sami, nego oni koji su na vrijeme shvatili da snaga nije u tome da sve možeš, nego da znaš s kim želiš raditi.

2025. mi je pokazala kako izgleda solo poduzetništvo iznutra, sa svim njegovim prednostima i ograničenjima. Rad s drugima mi je pokazao koliko se toga može  promijeniti kad se teret podijeli.

Zato u 2026. ne želim biti „ja“. Želim biti mi.

Tim.

I vjerujem da će upravo takvi modeli rasti, jer donose ono što nam svima danas najviše nedostaje – prostor, jasnoću i mir.

Ako i ti osjećaš da si došla do granice solo modela i da ti ne treba još jedna uloga, nego suradnja, znaš gdje me možeš pronaći.